Citat:
Ovi tvoji su stitili i finansirali, od pocetka,
Ne.
(...iskreno receno, uvek me malo trgne kada je to sto ti smatras 'pocetkom', ali kontam da ste svi mnogo mladji.
S druge strane, zapitam se - da li ste svi rasli kao sirocici bez ikoga od starijih od kojih bi mogli da saznate bar
one najelementarnije cinjenice...)
Ovi
moji nisu bili jos ni u pocetku price, kad je pocelo da se kuva corba u tom loncu.
Pricu o SkenderBeg diviziji su ljudi vec pomenuli, i o ucescu u drugom svetskom ratu, i o konkretnoj oceni koju
su dobili u Nirnbergu.
Daleko je interesantnije ono sto se desava posle WWII.
Broz je, recimo, u prvih par godina posle rata zabranio povratak izbeglih Srba i Crnogoraca (oko 25 hiljada ljudi).
Zasto ? Ti mi reci.
Zatim sledi vreme Leke Rankovica
http://en.wikipedia.org/wiki/Aleksandar_Rankovi%C4%87. Bio je vrlo, vrlo,
nezgodan lik, za cije vreme je SFRJ bila vrlo ostra policijska drzava. Ilustracije radi - u to doba na avalskom putu, od Marakane
sve do Banjice su bile na svakih petsto metara zute kupole visoke oko metar na kojima je bio telefon bez brojcanika,
koji kad se digne slusalica automatski zove najblizu policijsku stanicu. U njegovo vreme, na Kosovu je bio vrlo cvrst mir,
bez nacionalistickih ispada, ali uz sve vreme tinjajuce uzajamno neraspolozenje izmedju dve etnicke skupine.
Po njegovom skidanju (1966-te), pocinje da se krchka supica.
Taj period smo vec pomenuli, koji ja znam iz prica rudarskog inzenjera na sluzbi u Kosovskoj Mitrovici (Trepca).
Sve vreme, Broz je imao specijalan odnos prema Albancima na Kosovu - bio je kum je svakom devetom detetu u
porodici. Kao nerazvijeno podrucje, dobijali su sakom i kapom, a imali su povlascen status u milion stvari. Osim
radija, televizije, stampe, dvojezicnosti u drzavnim institucijama, ceo ciklus skolovanja (osnovna, srednja, fakultet)
je za Albance bilo moguce zavrsiti na svom maternjem jeziku.
Sve to nije vredelo mnogo.
Gotovo sve nacije bivse SFRJ su svoja neslaganja doveli u neku ravan tolerancije, bilo je mnogo ljudi dobre volje na
svim stranama, i mnogo istinskih jugoslovena. Albanci, jednostavno, nisu ili zeleli, ili uspevali (ili oba) da se integrisu.
Onako kako ih vide poznavaoci, oni su putnici po mracnoj strani, slicni smrti u prirodi koja vreba one koji su nedorasli
zivotu. Njihova prirodna sredina nije svetla strana zivota, onakav kakvim ga poima vecina ostalih nacija, nego senka i
tama. Imaju svoje cvrste kodekse, imaju i jaku rec, i svoj sistem pravila i zakona koji ih cine izuzetno cvrstom celinom.
Drski su, i ne postuju mnogo druge, osim ako ne vide da su ti drugi jos tvrdji i jos prevejaniji.
Iz svega toga - jednostavno se nisu uklapali u celu pricu. Na sve ostale su uvek gledali kao na neku vrstu budala, i
sa nekom vrstom hladne odbojnosti.
I tu srece nije moglo da bude.
Ustavom iz 1974, Broz Kosovu daje status autonomne pokrajine.
1981-ve, u doba koje jako dobro pamtim, poceli su da cine stvari miljama daleko od onoga sto je bila norma ponasanja.
Tek devedesetih su i ostali podjednako uleteli u kolo ludila.
Tek nesto malo pre devedesetih, posle pada gvozdene zavese, ovi
moji pocinju da igraju znatno vecu ulogu, i da
shvataju sta za sebe sve mogu dobiti u celoj situaciji. Dotle su bili mahom pazljivi posmatraci.